fbpx

Teodor Ruzvelt prvi ekološki predsednik SAD

Teodor Ruzvelt prvi ekološki predsednik SAD

Teodor Ruzvelt i njegova administracija dali su opipljive rezultate koji su preoblikovali američki odnos prema prirodi.

U analima američke istorije, tek nekoliko predsednika je ostavilo neizbrisiv trag na nacionalnu svest o prirodnom okruženju poput Teodora Ruzvelta. Kada je sam početak 20. veka sa sobom donosio nemilosrdni napredak industrijalizacije i ekspanzije gradova, jedan čovek je stajao na čelu pokreta koji je u sferi odnosa prema prirodi zauvek promenio kurs Sjedinjenih Država. Predsednik Ruzvelt je, sa svojom snažnom energijom i nepokolebljivim uverenjem, postao ne samo demokratski izabrani upravnik američke zemlje, već i njen najvatreniji zaštitnik. Njegovi mandati na vlasti su bili svedočanstvo verovanja da prirodna lepota SAD nije neiscrpni resurs koji je potrebno večito i neograničeno eksploatisati, već dragoceno blago koje je potrebno čuvati za uživanje i dobrobit budućih generacija, kao i balansirati za održivim ekonomskim rastom.

Ruzveltov pristup očuvanju prirode nije rođen iz ispraznog hobija ili prolazne brige. Kada se čitaju njegove reči i tekstovi njegovih biografa, može se zaključiti da je to bila manifestacija duboko usađenog poštovanja prema svetu prirode, osećanja stvorenog u neravnim terenima Bedlendsa ili spokojnoj divljini Adirondaka. Na ovim mestima je Ruzvelt provodio dosta vremena i sam govorio o veličanstvenosti ovih i drugih američkih pejzaža. Sa takvim prirodnjačkim iskustvom borio se za očuvanje životne sredine sa najviše pozicije u zemlji. Njegovo delovanje kao predsednika bilo je podstaknuto nepokolebljivim verovanjem u suštinsku vrednost prirode i verovanjem koje je prevazišlo političke kalkulacije ili isključivu ekonomsku računicu.

Analizirati više o nasleđu Teodora Ruzvelta kao prvog predsednika ekologa znači vratiti se u ključnu epohu američke istorije, gde je duh očuvanja našao svoj najmoćniji glas u jednoj ličnosti. Njegovi monumentalni napori da sačuva ogromna prostranstva američke divljine dali su SAD nasleđe neuporedive vrednosti, a koje nastavlja da izaziva divljenje i dan danas. Ovakav pristup prirodi na samom početku 20. veka nije se nakon toga dugo ponovio na najvažnijem mestu u američkoj politici. Šta je to u smislu ekologije doneo Teodor Ruzvelt, a što njegovi naslednici nisu uspeli da sruše, a mnogi ni da naročito unaprede?

Industrijalizacija i američka priroda

Na prelazu iz 19. u 20. vek, Sjedinjene Države su prolazile kroz period brze industrijalizacije koja je, iako je podsticala ekonomski rast i tehnološki napredak, takođe izazivala devastaciju životne sredine. Fabrike su proizvodile mnogo veći dim nego danas i zagađanje vode, nekontrolisana seča je desetkovala šume, a ekspanzija poljoprivrede dovela je do degradacije prirodnih površina. Prirodni resursi zemlje eksploatisani su brzinom bez presedana, vođeni etosom „Manifest Destiny“ i potražnjom za sirovinama koju je proizvodila industrijska revolucija. Urbane oblasti takođe su imale značajan uticaj na životnu sredinu, sa ozbiljnim ugrožavanjem kvaliteta vazduha i vode. U periodu od 1870. do 1900. godine proizvodnja uglja u SAD je naglo porasla sa oko 14 miliona na 250 miliona tona, što najbolje ilustruje razmere industrijske ekspanzije i njen potencijal za degradaciju životne sredine.

Posledice po prirodne pejzaže i ekosisteme Sjedinjenih Država bile su ozbiljne. Šume širom zemlje, posebno na Zapadu, krčile su se alarmantnom brzinom, ne samo zbog prekopotrebne drvne građe, već i da bi se napravio prostor za poljoprivredu i dalji urbani razvoj.

Do 1900. Sjedinjene Države su izgubile preko 100 miliona hektara šume zbog seče. Vodeni putevi takođe nisu bili pošteđeni, jer su zagađenje iz fabrika, oticanje sa farmi i odlaganje otpada u reke i jezera ugrozili kvalitet vode, utičući i na divlje životinje i na ljudsku populaciju. Bizoni, koji su se nekada brojali u milionima širom američkih ravnica, dovedeni su na ivicu izumiranja do kraja 19. veka, simbolizujući strašne posledice neregulisanog lova i gubitka staništa.

U ovom kontekstu ekološke krize Teodor Ruzvelt se pojavio kao šampion očuvanja prirode u pravom trenutku. Iskorenjivanje siromaštva, napredak industrije i tehnološki razvoj bili su mnogo više u centru pažnje, nego sada, a obzir prema životnoj sredini često se samo javljao kroz antiindustrijski sentiment od strane ljubitelja poljoprivrede ili od strane posvećenih prirodnjaka.

Džon Mjur, čuveni američki prirodnjak i Ruzveltov savremenik, slikovito je opisao suštinu ekološke neprilike ove ere:

„Hiljade umornih, istrošenih nerava, precivilizovanih ljudi, počinju da otkrivaju da odlazak u planine je zapravo odlazak u svoj dom; ta divljina je neophodna.” Mjurove reči su podvukle sve prisutnije shvatanje nekih Amerikanaca da je nemilosrdna potraga za industrijalizacijom i ekspanzijom ne samo neodrživa, već oduzima budućim generacijama duboke duhovne i zdravstvene prednosti koje pružaju netaknuti prirodni pejzaži. Ovaj period eksploatacije životne sredine postavio je teren za Ruzveltove revolucionarne mere očuvanja, ističući oštar kontrast između preovlađujućih praksi njegovih prethodnika i njegove vizionarske politike usmerene na rešavanje ovog problema.

Ekološko nasleđe Teodora Ruzvelta

Usred spomenute američke ekološke krize ranog 20. veka, Teodor Ruzvelt je stupio na mesto predsednika, ne samo kao vođa nacije, već kao vizionar spreman da se suoči sa razvojnim izazovima svog vremena. Sa nezadovoljstvom i teškim razočarenjem posmatrao je ogromnu degradaciju američkog pejzaža, naglašavajući često i kroz pisanje svoju rešenost da pokrene sveobuhvatni program očuvanja životne sredine i pronalaženju balansa između razvoja i životne sredine.

Ruzvelt je svojevremeno to i rekao kroz nekoliko jasnih rečenica: „Očuvanje prirodnih resursa je fundamentalni problem. Ukoliko ne rešimo taj problem, neće nam mnogo pomoći da rešimo sve ostale.“ Inspirisana ovim uverenjem, njegova administracija je krenula na ambiciozno delovanje da spase prirodne lepote, postavljajući presedan za upravljanje životnom sredinom u SAD.

Ruzveltova administracija dala je opipljive rezultate koji su preoblikovali američki odnos prema prirodi i buduće upravljanje ovim pitanjem, kao i percepciju o njegnom značaju. Uspostavljanjem 150 nacionalnih šuma, 51 saveznih rezervata ptica, četiri nacionalna rezervata divljači i pet nacionalnih parkova, Ruzveltovi napori su rezultovali očuvanjem preko 230 miliona hektara zemlje i brojnih životinjskih vrsta. Ovo nisu bili samo brojevi, već svedočanstvo promene paradigme u načinu na koji su Sjedinjene Države pristupile svojim prirodnim resursima. „Ne verujem da bilo koji čovek može adekvatno da ceni današnji svet osim ako nema nekog znanja, malo više od neznatnog znanja, nekog osećaja i za istoriju sveta prošlosti”, primetio je Ruzvelt, naglašavajući važnost očuvanja prirodnog nasleđa za njegov istorijski značaj i za obrazovanje budućih generacija.

Ruzveltova lična harizma i istinska strast prema prirodi odigrali su ključnu ulogu u tadašnjem pomeranju javnog mnjenja i političke volje u Americi u smeru cilja očuvanja okruženja. Elokventno artikulišući vrednost divljine za buduće generacije i inherentnu odgovornost za zaštitu ovih prirodnih blaga, Ruzvelt je iskoristio zajednički osećaj nacionalnog ponosa i dužnosti. Ovo je potkrepljeno blagovremenom pojavom intelektualnog pokreta za očuvanje prirode, koji je u Ruzveltu našao najboljeg prezentera politike koji je mogao da pretoči akademske i aktivističke brige u konkretnu politiku.

Spomenuto osnivanje nacionalnih parkova i rezervata tokom Ruzveltovog mandata je uspelo jer je ponudilo opipljivo rešenje za apstraktni problem degradacije životne sredine, čineći koncept očuvanja pristupačnim i privlačnim široj javnosti.

Ovi parkovi i rezervati postali su simboli američke lepote i nasleđa, mesta gde su građani mogli da iskuse uzvišene pejzaže koje se Ruzvelt borio da zaštiti. Stvaranje Šumske službe Sjedinjenih Država i primena Zakona o antikvitetima iz 1906. bili su ključni alati koji su omogućili Ruzveltu da brzo i efikasno zaštiti ogromne površine zemlje u skladu sa zakonom.

Ovo nasleđe zaštićenih prostranstava je opstalo i nakon preko 100 godina, pružajući ne samo utočište za divlje životinje i biodiverzitet, već i prostor za rekreaciju i inspiraciju zaa nebrojene pojedince iz zemlje i sveta. U suprotnom, ovi prostori bi po inerciji bili predmet adaptacije u komercijalne svrhe poljoprivrede ili industrije, u vreme kada nije postojala ni svest ni tehnologija da se posledice takvih negativnih posledica po okruženje minimizuju.

Ograničenja politike i njegovi naslednici

Ruzveltova promena politike prema prirodi je postavila temelje za savremeni pokret ekologa, pokazujući rastuću svest o ekološkim troškovima industrijskog napretka i hitnoj potrebi za održivim upravljanjem prirodnim resursima. Njegova vizionarska politika i postupci inspirisali su naciju da ceni i zaštiti svoje prirodno nasleđe, sadržano u njegovim rečima: „Evo vaše zemlje. Negujte ova prirodna čuda, negujte prirodne resurse, negujte istoriju kao sveto nasleđe, za svoju decu i decu vaše dece“. Kroz svoje vođstvo, Ruzvelt ne samo da je sačuvao ogromna prostranstva američke divljine, već je i uspostavio etos upravljanja životnom sredinom u tkivo američkog društva, koji se danas ponovo javlja kao važan.

Naravno, koliko god svi danas uzimali rezervate i nacionalne parkove zdravo za gotovo, ubeđivati javnost u takve korake u drugom vremenu nije bilo lako. Uprkos monumentalnim dostignućima Teodora Ruzvelta u oblasti očuvanja i zaštite životne sredine, njegovo predsedavanje nije bilo bez nedostataka i neostvarenih ambicija u ovoj oblasti. Jedna značajna oblast u kojoj se Ruzvelt suočavao sa preprekama bila je u domenu sveobuhvatnog zakonodavstva za kontrolu vazdušnog zagađenja i regulisanja stanja životne sredine izvan očuvanja zemljišta i divljih životinja.

Brzi industrijski rast Sjedinjenih Država predstavljao je značajnu pretnju kvalitetu vazduha i vode, ali su tehnologija i svest javnosti neophodni za borbu protiv zagađenja još uvek bili u začecima, a industrijski magnati apsolutno nezainteresovani za to pitanje. Ruzveltov fokus je uglavnom ostao na očuvanju šuma, divljih životinja i javnog zemljišta, ostavljajući rastuća pitanja industrijskog zagađenja u značajnoj meri nerešenim, zbog konteksta apsolutnog manjka svesti javnosti i privrede oko tog dela ekoloških pretnji.

Štaviše, Ruzveltova vizija očuvanja, iako revolucionarna, ponekad je bila u sukobu sa pravima i sredstvima za život indijanskih starosedelaca.

U njegovoj revnosti da zaštiti prirodne pejzaže, osnivanje nacionalnih parkova i šuma povremeno je dovelo do raseljavanja Indijanaca koji su vekovima živeli na ovim zemljama i upravljali njima. Ironija očuvanja prirode često je dolazila na račun ignorisanja prvih upravitelja ovih zemalja, što odražava neuspeh da se integriše inkluzivniji pristup očuvanju životne sredine u tom periodu.

Ruzveltov pristup očuvanju bio je oblikovan preovlađujućim stavovima njegovog vremena, koji su često posmatrali divljinu kao lišenu ljudskog prisustva, zanemarujući time ulogu domorodačkih naroda u upravljanju ekosistemom.

Ovaj aspekt ekološke politike, koji ima obzira prema domorodačkim narodima i njihovim načinu života u prirodi, uspostavio se kao važan tek kasnije. U vreme kada se Teodor Ruzvelt nalazio na najvažnijoj funkciji u Sjedinjenim Američkim Državama, svetsko i nacionalno stanje svesti o brojnim pitanjima prirode ipak je tek bilo u samim začecima, jer je i industrijalizacija sa svojim posledicama bila relativno nova pojava.

Šta savremeni ekolozi mogu da nauče od Ruzvelta?

Ekološko nasleđe Teodora Ruzvelta nudi trajne lekcije za savremene ekologe koji se kreću kroz složenije izazove 21. veka u sferi rizika za životnu sredinu i klimatske promene. Prvo i najvažnije, Ruzveltov pristup naglašavao je važnost vizionarskog vođstva i snage političke volje u unapređenju zaštite životne sredine u okviru jedne zemlje i bez međunarodnog pritiska i konvencija. Njegova sposobnost da prevede ličnu strast u javnu politiku pokazuje kako lideri mogu da mobilišu podršku i utiču na značajne promene, čak i kada se suoče sa industrijskim i ekonomskim pritiscima. Savremeni ekolozi mogu da crpe inspiraciju iz Ruzveltovog primera, zalažući se za hrabro liderstvo i sveobuhvatnu politiku koja se bavi aktuelnim pitanjima kao što su klimatske promene, gubitak biodiverziteta i zagađenje, a koji su značajno odmakli od vremena vlasti ovog američkog lidera.

Ruzveltov uspeh takođe naglašava vrednost uokviravanja očuvanja prirodnog okruženja kao patriotske dužnosti i moralnog imperativa, elemenata koji mogu da ojačaju savremene ekološke pokrete. Pozivajući se na suštinsku vrednost prirode i odgovornost da se sačuva za buduće generacije, Ruzvelt je dobijao široku podršku očuvanju.

Današnji ekolozi mogu usvojiti sličan pristup, ističući međusobnu povezanost ljudskog i ekološkog zdravlja i etičku obavezu zaštite planete. Ovo uokvirivanje može pomoći da se premoste političke podele i podstakne kolektivna posvećenost upravljanju životnom sredinom, a koje često nema u savremenim ekološkim krugovima.

Konačno, Ruzveltova dostignuća u očuvanju delimično su posledica njegove spremnosti da u potpunosti iskoristi svoja izvršna ovlašćenja za javno dobro, što po pitanju ekologije američki predsednici nisu toliko često činili.

Njegova strateška upotreba Zakona o antikvitetima, na primer, služi kao snažan podsetnik na alate koji su dostupni liderima koji su spremni da deluju odlučno, ukoliko to žele. Zaštita životne sredine često nije razlog za odlučno delovanje pored ostalih tekućih pitanja, iako je pretnja klimatskih promena veća danas nego na početku 20. veka.

Zbog načina pristupa današnjih ekoloških krugova, često se ovo pitanje pretvara u partijsko pitanje ili politički polarizujuće pitanje između desnice i levice. Zbog toga se često javlja tendencija da leve i progresivne snage budu nosioci zelene ideje, a da se desnica protivi ekološkoj politici i zelenim merama iz kulturoloških razloga. Platforma i retorika Teodora Ruzvelta u sferi ekologije bi u savremenim okolnostima predstavljala jedan neobičan miks desnice i levice koji bi mogao da bude ubedljiv i jednoj i drugoj strani, više nego značajan deo savremenih pristupa. Iz tog i prethodno navedenih razloga, iako se radilo o predsedniku sa samog početka 20. veka, čak i današnji zastupnici ekoloških mera i odgovornosti prema životnoj sredini bi mogli da pronađu i inspiraciju i ideje u ovom značajnom američkom lideru.


Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked with *

Slušaj Ekologika podcast
Ekologika podcast
Share via
Copy link
Powered by Social Snap