fbpx

Nemački energetski haos i zelena tranzicija

Nemački energetski haos i zelena tranzicija

Nemačka će morati da pronađe nove izvore energije koji će biti motor njenom budućem ekonomskom razvoju, tako da drastično ne poveća emisije štetnih gasova, da ne koristi ruski gas i da to sprovede za kratko vreme.

Početak ove dekade obeležen je velikim entuzijazmom za zelenom transformacijom na evropskom kontintentu. Evropska unija, ali i njene pojedinačne članice, u prethodnim mesecima najavljivale su nove planove da do kraja ove decenije prepolove svoje emisije štetnih gasova. Na taj način bi ovaj bogati kontinent dao primer ostatku sveta za 21. vek, a evropski građani bi već do kraja ove dekade trošili značajno čistiju energiju, koja bi dolazila iz obnovljivih izvora. Taj scenario imao je prilično merljive ciljeve, usklađene sa Pariskim sporazumom o klimi iz 2016.

U takvim okolnostima, Nemačka kao najveća ekonomija u Evropskoj uniji, ali i ujedno njen najveći zagađivač, imala bi najvažniji zadatak u narednih deset godina. Taj zadatak je drastično smanjenje svojih štetnih emisija do 2030, promene u proizvodnji električne energije, potencijalno izbacivanje uglja iz upotrebe i sve to bez upotrebe nuklearne energije, čije se smanjenje kapaciteta do gašenja dešava u prethodnih 30 godina. Tokom prošle godine delovalo je da se nešto na tom tragu i dešava sa novom vladom, čiji je važan član i stranka Zelenih, te da će Nemačku očekivati ambiciozna reforma u sferi energetike do 2030.

Ruska invazija na Ukrajinu iz februara ove godine poremetila je spomenute planove u Evropskoj uniji, a naročito u Nemačkoj. Navedena ekološka tranzicija je još moguća i nije sve izgubljeno, ali je sada verovatnoća za njenu realizaciju kratkoročno smanjena. Nemačka će u novim okolnostima morati da iz svoje energetske jednačine, pored već izbačene nuklearne energije, isključi i ruski gas kao privremeno rešenje, a izvesno u većim količinama upotrebi ugalj. To značajno remeti put nemačke zelene tranzicije koji je do rata bio jasan i postavlja pitanje šta je tačan uzrok ove haotičnosti u nemačkoj energetskoj politici?

Nemačka i ruski gas

Nemačka potražnja za ruskim prirodnim gasom i njegova visoka potrošnja nisu velike vesti, jer se dešavaju već pola veka. Zapadna Nemačka je od 1973. do raspada Sovjetskog Saveza povećala količine prirodnog gasa koje uvozi iz ove države čak 25 puta (!), a taj trend se nastavio do danas. Devedesetih kada su tenzije između Zapada i Istoka opale, uvoz gasa iz Rusije ka Nemačkoj rastao je takođe brzim tempom. Tokom prošle godine Berlin i Moskva su u sferi energetike odlično sarađivali, te je u odnosu na 1993. u 2021. uvezena količna ruskog gasa skoro sedam puta veća mereno u milijardama kubnih metara.



Ova obimna trgovina se nije desila bez razloga, iako je često bila politički kontroverzna i predmet napada američkih predsednika, od Ronalda Regana ’80. do Donalda Trampa tokom prošle decenije. Razlog za povećavanje zavisnosti od ruskog gasa je relativno jednostavan i objašnjiv sa nekoliko važnih faktora.

Sa jedne strane, Nemačka sve vreme ima cilj da se postepeno odaljava od upotrebe uglja, koji prilično zagađuje, te da pređe na druge čistije izvore. Sa druge strane, ogroman pritisak javnosti i zelenih aktivista naterao je različite vlade da gase postojeće kapacitete nuklearnih elektrana koje su stvarale ogromnu količinu energije. Iako je u drugom mandatu Angele Merkel postojala mogućnost da se ovaj trend zatvaranja postojećoh nuklearnih kapaciteta zaustavi, tragedija u Fukušimi 2011. trajno je zapečatila percepciju javnosti o nuklearnim elektranama kao velikoj bezbednosnoj pretnji.

U takvim političkim okolnostima ruski gas se lako namentuo kao superiorni energent na nemačkom tržištu. On drastično manje zagađuje od uglja, transportni troškovi su niski, uvozi se po povoljnoj ceni i nije politički nepopularan poput nuklearne energije i reaktora. Dok su obnovljivi izvori još u povoju i ne zauzimaju dovoljan udeo energetskog miksa ove države, ruski prirodni gas se nametnuo kao najoptimalnije prelazno rešenje. To je bilo vidljivo u skoro svakoj energetskoj strategiji nemačkih vlada, uključujući i agendu aktuelne vlade iz 2021.

Povoljna cena gasa i sve veće uvežene količine ovog energenta, jedan su od faktora stabilnog rasta nemačke privrede u prethodne dve decenije. Uz novi ekološki plan nove vlade, tranzicija ka obnovljivim izvorima bi bila brža do 2030, te bi Nemačka na ovaj način lakše ostvarila svoju energetsku nezavisnost, odbacila ugalj i manje se oslanjala na uvozni gas kroz vreme. Međutim, drastična promena političkih okolnosti na istoku Evrope i 2014. i ove godine dovela je u pitanje ovu energetsku idilu. Ruska invazija na Ukrajinu u februaru ove godine pretvorila je ovu solidnu ravnotežu i ambiciozne planove za zelenu tranziciju u potpuni energetski haos.

Izazovi pred Nemačkom

Die tief stehende Sonne beleuchtet den Plenarsaal. Blick auf den Bundestagsadler. Blick ins Plenum.

Energetsku saradnju Rusije i (Zapadne) Nemačke započeo je još prvi nemački posleratni premijer Konrad Adenauder, a ovaj trgovinski odnos čuvao je i unapređivao skoro svaki nemački kancelar kroz pethodnih 60 godina. Vanredne okolnosti danas teraju aktuelnog kancelara Olafa Šolca da ovaj višedecenijski odnos, izvesno nevoljno, prekine u veoma kratkom periodu. Osim što ovaj potez predstavlja apsolutni diskontinuitet sa postojećim energetskim politikama, tehnički je veoma komplikovan i izvesno skup. Kada se takvi radikalni koraci sprovode u kratkom roku, cena je logično dodatno veća.

Nemačka će morati da pronađe nove izvore energije koji će biti motor njenom budućem ekonomskom razvoju, tako da drastično ne poveća emisije štetnih gasova, da ne koristi ruski gas i da to sprovede za kratko vreme. Postojeće ruske pretnje o potpunom prekidanju snabdevanja Evrope prirodnim gasom, kao vid odgovora na evropske sankcije i ujedno političkog pritiska na evropske države, stoji kao upozorenje da to takve promene mora doći. Po rečima nemačkog ministra energetike Roberta Habeka, koji dolazi iz redova zelenih, gasni kapaciteti nemačke se trenutno nalaze na istorijskom minimumu od oko polovine popunjenosti, a ruski prekid snabdevanja može izazvati probleme na zimu.

Na drugoj strani, Nemačka nema adekvatnu infrastrukturu za uvoz tečnog gasa (LNG) i brojni proizvođači ovog tipa energenta mahom imaju dugoročne ugovore, što im ograničava količine koje mogu diskreciono prodavati na tržištu. Potpuno i naglo prekidanje uvoza ruskog gasa bi Nemačku po različitim procenama koštalo od 2% do 5% BDP-a, što bi predstavljalo jak, ali ne fatalan udarac za ovu državu. Primera radi, trenutne procene o efektima zapadnih sankcija na rusku ekonomiju, očekuju privredni pad ove države od 8% do 15% u 2022. Svakako, nemački privredni giganti će pritiskati saveznu vladu oko ovog pitanja, jer veliki broj industrija zavisi od konkretno ovog energenta.

Iz tog razloga, ministar Habek najavio je da će Nemačka štedeti aktuelne ograničene rezerve prirodnog gasa, ne bi li lakše prebrodila zimu. Cilj je da se aktuelni kapaciteti od nešto više od 50%, podignu na oko 90%, dok rusko snabdevanje ne bude potpuno ukinuto, kao što je slučaj sa Finskom, Poljskom ili Bugarskom. Prvenstveni fokus će biti na smanjenju upotrebe gasa u proizvodnji električne energije, ne bi li bio upotrebljen u oblastima gde mu je teško naći zamenu. Tokom prošle godine Nemačka se u proizvodnji električne energije sa tek oko 15% oslanjala na prirodni gas, oko 40% na različite obnovljive izvore energije (vetar, solarna energija, biomasa, hidroelektrane i ostalo), blizu 30% na različite tipove uglja i oko 12% na nuklearne elektrane, čije je zatvaranje predviđeno ove godine.

Sa takvim energetskim miksom u proizvodnji električne energije, manevarski prostor za promene je dosta ograničen u kratkom roku. Ukoliko bi se sveo na nekoliko reči, to bi značilo „privremeno povećano zagađenje“.



Ugalj kao „privremeno rešenje“

Kada se pogleda trenutno stanje u proizvodnji električne energije u Nemačkoj, gde bi ruski prirodni gas trebalo da bude isključen zbog ušteda za zimu, alternativa nema previše. Obnovljivi izvori energije zahtevaju vreme da budu stavljeni u funkciju u većem obimu nego sada i ne mogu u svim vremenskim uslovima dati željene rezultate. Savezna vlada će u narednim godinama značajno povećati upotrebu vetrogeneratora i na zemlji i na moru, ali u kratkom roku to nema puno značaja. Poslednjih šest nuklearnih reaktora iz 2021. će ove godine definitivno biti isključeni, a stavljanje u funkciju novih traje oko deset godina. Jedino što preostaje kao izvodljivo rešenje je nažalost ugalj, koji će gotovo sigurno značajno povaćati štetne emisije ove države, koja ga već intenzivno koristi i čije zagađenje ima i prekogranične efekte.

Nemački parlament će 8. jula glasati o zakonu koji će se ticati uglja, odnosno njegove intenzivirane upotrebe do 2024. u nešto više od 50 termoelektrana koje ova država i danas ima u funkciji. Iako je pre evropskih sankcija Moskvi, koje obuhvataju i ovaj energent, Nemačka uvozila i dosta uglja iz Rusije (oko 20 miliona tona u 2021), on je lakše zamenjiv. Ugalj iz: Kolumbije, Sjedinjenih Američkih Država, Mozambika, Australije, Indonezije ili Južne Afrike dosta će lakše zameniti onaj iz ruskih rudnika, nego što će gas iz drugih država zameniti onaj koji dolazi iz Rusije putem već izgrađene gasovodne infrastrukture, što je i obavezni preduslov njegove upotrebe.

Dok je u uslovima mira i uravnoteženih odnosa sa Moskvom, ruski gas definitivno pobedio sve ostale energetske konkurente u Nemačkoj, u uslovima sukoba sa Rusijom, ugalj nema konkurenciju. To su pokazale aktuelne vanredne okolnost i sa osnovom se može očekivati da predlog o intenziviranoj upotrebi uglja prođe glasanje u Bundestagu, ironično, izvesno i sa glasovima zelenih poslanika. Ovakav razvoj događaja je najbolji pokazatelj trenutnog haosa koji vlada u sferi energetike u Nemačkoj u koji kancelar Šolc i njegov kabinet pokušavaju da uvedu red.

Svakako, zamena ruskog gasa ugljem u proizvodnji električne energije može biti samo rešenje na veoma kratak rok, koji obuhvata samo ovu zimu. Smanjenje snabdevanja putem postojećih gasovoda od strane Moskve je na svaki rok duži od navedenog i pretnja za normalno funkcionisanje drugih sfera društva koje zavise od njega, a ne samo električne energije. Oko 20 miliona nemačkih domaćinstava zavisi od grejanja gasom, što obuhvata oko polovine svih domaćinstava u najmnogoljudnijoj državi Evropske unije. Značajan i politički uticajan deo industrije u ovoj državi, poput hemijske, takođe zahteva velike količine prirodnog gasa i ne raduje se sadašnjim razvojem situacije.

Rešenje ovako komplikovane situacije u energetskoj sferi, koja ima i ozbiljne posledice na domaću političku situaciju, nije laka. Konsekvence ovih okolnosti se već vide i u anketama rejtinga političkih partija i lidera, gde i aktuelni kancelar Olaf Šolc i njegova Socijaldemokratska partija plaćaju cenu. Zanimljivo, taj pad rejtinga nema veze sa prekrišenim obećanjima u zelenoj tranziciji, već u skoku potrošačkih cena, koje je prouzrokovao delom i rast cene energenata. Zelena stranka, iako je njena ekološka agenda (bar privremeno) mrtva, čak beleži rast podrške od izbora do danas.

Uzroci i rešenja za nemačke probleme

Upotreba uglja nije ni uzrok ni rešenje za nemačke probleme u energetskoj sferi, koji u aktuelnim specijalnim političkim okolnostima bivaju dodatno naglašeni. Najveći deo problema odnosi se na političke odluke koje su donošene u prethodnim decenijama u ovoj oblasti i koje sada Nemačku ostavljaju izloženom nepovoljnim međunarodnim gibanjima. Te odluke su bile i deo pogrešene strategije i prevelikog populističkog pritiska javnosti.

eu rusija
Foto: Quinten de Graaf, Unsplash

Sa jedne strane, Nemačka strategija u odnosu na zemni gas je bila utemeljena na očekivanju da će kao i tokom Hladnog rata moći da sa Moskvom uvek trguje energentima i da ublažava posledice rivalstva većih sila bez posledica po sebe. Iako su američki predsednici i političari naglašavali manjkavosti te strategije, delom i zbog interesa svojih proizvođača tečnog gasa, nemački kancelari nisu razmatrali veću diversifikaciju snabdevanja gasom.

Nemačka nije sazidala LNG terminale koji bi mogli da prime američki (ili nečiji drugi) tečni gas, te je ostala ranjiva u odnosu na dobru ili lošu volju Moskve i njenih komšija da joj dostavljaju dovoljne količine gasa. Postavljanje energenta uveženog od države sa kojom postoje spoljnopolitička neslaganja, kao strateški prelazni energent na srednji rok, dodatno predstavlja rizičnu strategiju. U sadašnjoj situaciji polarizacije Zapada i Rusije ti rizici su više nego vidljivi.

Na drugoj strani, Nemačka je rapidno umanjila udeo električne energije koja se proizvodi iz nuklearnih izvora do potpunog gašenja navedenih kapaciteta planiranog ove godine. Razlozi za takav potez mahom su politički, a manje energetski. Jak antinuklearni pokret je imao dovoljno političke snage da pritisne različite vlasti da zatvore nuklearne elektrane zbog tvrdnji o njihovoj nebezbednosti i efektu po životno okruženje, iako ostale države Evropske unije nisu imale veće probleme sa njima u prethodnih 60 godina.

Danas Francuska, Španija ili Švedska zbog njihove upotrebe osećaju manji pritisak u energetskoj sferi tokom aktuelne globalne krize i emituju niži stepen štetnih emisija nego Nemačka. Za to vreme je Berlin od 2002. za 20 godine smanjio udeo nuklearne energije u prozivodnji struje sa oko ¼ na uskoro 0%, dok je upotreba uglja u iste svrhe na identičnom procentu kao 2002. i očekuje se povećanje upotrebe zbog analiziranih poteškoća. Kao takva, Nemačka je više ranjiva u odnosu na međunarodne okolnosti i više zagađuje od država koje koriste nuklearnu energiju.

Nemačka aktuelna situacija i haos u energetskoj sferi biće lekcija za mnoge države u narednim dekadama, koje će biti posvećene zelenoj tranziciji širom sveta. Jedna je svakako da je potrebno uvek diversifikovati svoje energetske izvore i da je najlošija opcija manjak diversifikacije u korist države sa kojom postoje politička neslaganja. Druga je da strategija u energetici mora da bude racionalna i utemljena na merljivim dugročnim rezultatima, a ne na lepim željama. Treća, i možda najbitnija, je da navedene strategije moraju da izdrže test vremena i rizike koje nosi nestabilan svet. Strategija nemačke vlade „semafor koalicije“ pala je za manje od godinu dana od donošenja plana vlade zbog spoljnih okolnosti. Ukoliko klimatske strategije i drugih vlada širom sveta budu podjednako „izdržljive“, globalna zelena tranzicija neće biti ni brza i ni efikasna.


Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked with *

Slušaj Ekologika podcast
Ekologika podcast
Share via
Copy link
Powered by Social Snap