Kako su se zemlje u razvoju izborile da ne budu tuđe deponije

Kako su se zemlje u razvoju izborile da ne budu tuđe deponije
Foto: Artist Istanbul, Unsplash

Decenijama su razvijene zemlje slale svoj plastični, elektronski i drugi otpad u države Jugoistočne Azije i Afrike, koje su taj otpad prihvatale radi reciklaže, izdvajanja sekundarnih sirovina i na kraju zarade.

Ova praksa je smatrana „win-win“ aranžmanom, jer su azijske i afričke zemlje dobijale jeftine sirovine i poslove u industriji reciklaže, dok su bogate zemlje jeftino rešavale problem svog rastućeg smeća nastalog rastućom potrošnjom. 

Međutim, ekološke i zdravstvene posledice postajale su postepeno sve očiglednije, od zagađenog vazduha i vode do takozvanog pojma „otpadnog kolonijalizma“, gde su siromašnije globalne zajednice postale deponije tuđeg otpada. Tokom poslednjih decenija došlo je do postepene, ali odlučne pobune ovih zemalja protiv uvoza stranog otpada. Mnoge države Jugoistočne Azije i Afrike su pooštrile propise, uvele zabrane i počele da vraćaju otpad pošiljaocima, uprkos privrednim koristima koje su ranije imale od tog posla i povezanih grana. Zbog toga je važno analizirati sve ekonomske i društvene aspekte prelaska država u razvoju sa statusa „svetske kante za đubre“ na politiku aktivne zaštite sopstvene životne sredine.

Od dobrodošlog otpada do zasićenja

Krajem 20. veka, zemlje Jugoistočne i Istočne Azije počele su da uvoze velike količine otpada iz inostranstva. Kina je u ovoj oblasti naročito prednjačila od 1980-ih do 2017, te je bila i najveći svetski uvoznik plastičnog otpada. Prosečno je između 2010. i 2016. godišnje uvozila oko 8 miliona tona plastičnog otpada iz preko 90 zemalja sveta. Ovakav uvoz je donedavno činio gotovo polovinu globalne trgovine otpadnom plastikom. Razlog je bio jednostavan, a to je da je kineska privreda žudela za sekundarnim sirovinama, domaća reciklažna postrojenja pretvarala su uvezeni plastični i papirni otpad u granulat i pulp koji su se dalje koristili u proizvodnji. 

U vreme ekspanzije industrije, ovaj posao je delovao korisno za obe strane. Zapadnim zemljama omogućavao je jeftino rešavanje otpada, dok je kineskim (i drugim azijskim) fabrikama obezbeđivao kvalitetan reciklat i zapošljavao lokalnu radnu snagu. Osim Kine, i Malezija, Tajland, Vijetnam, Indonezija, Filipini i druge zemlje regiona razvile su tokom 1990-ih i 2000-ih čitave sektore reciklaže i prerade otpada uvezenog iz Evrope, Severne Amerike i Australije. Donedavno je Malezija bila drugi najveći svetski uvoznik plastičnog otpada (iza Kine), a region je primao i ogromne količine elektronskog otpada poput starih računara i aparata radi izdvajanja metala.

U Africi sa druge strane je istorija uvoza otpada obeležena skandalima sa opasnim otpadom i elektronskim smećem. Još 1988. godine, u luci Koko u Nigeriji otkriveno je više od 2000 buradi toksičnog otpada koje su italijanski trgovci ilegalno ostavili, lažno predstavivši teret kao građevinski materijal. Otrovne hemikalije iscurele su u životnu sredinu i izazvale zdravstvene probleme kod lokalnog stanovništva. Meštani Kokoa i danas pamte „burad smrti“ koja su dovela do evakuacije stotina ljudi. Ovaj i slični incidenti, poput afere Probo Koala 2006. u Obali Slonovače, kada je otrovni petrohemijski otpad usmrtio 17 i razboleo na hiljade ljudi, izazvali su ogorčenje širom Afrike. Već krajem 1980-ih afričke zemlje su podigle glas protiv pretvaranja kontinenta u globalnu deponiju. Tokom 1991. godine usvojena je Bamako konvencija, kojom su afričke države zabranile uvoz opasnog i radioaktivnog otpada na svoju teritoriju.

Uprkos formalnim zabranama opasnog otpada, u praksi je tokom 1990-ih i 2000-ih nastavljeno slanje ogromnih količina elektronskog otpada i polovnih proizvoda u Afriku. Gana i Nigerija postale su glavni centri za polovnu elektronsku robu iz Evrope i SAD. Nažalost, dobar deo tih uvezenih računara i TV aparata bio je nefunkcionalan i završavao je kao e-otpad na lokalnim smetlištima. Procene pokazuju da se svake godine oko 150 000 tona elektronskog otpada pošalje u Ganu, legalno ili ilegalno. Slično je i u Nigeriji, gde je luka u Lagosu primala veliki broj dotrajalih uređaja pod etiketom „polovna roba“. U nekim afričkim zemljama razvili su se neformalni centri reciklaže e-otpada, čuvena deponija Agbogbloši u Akri ili slični sklopovi radionica u Nigeriji, gde hiljade ljudi, često deca i mladi, ručno rastavljaju i spaljuju elektronski otpad kako bi izvukli bakar, aluminijum i druge vredne materijale. 

Ovi sektori su obezbeđivali prihode za siromašne zajednice i jeftine polovne proizvode za lokalno stanovništvo, ali su postali i sinonim za ekološku katastrofu. Deponije su generisale gomile plastike i toksičnog pepela, zagađenu zemlju i vodu, teške bolesti disajnih organa i kože izazvane sagorevanjem izolacije kablova i plastike. Na vrhuncu, sredinom 2000-ih, Afrika i Azija su zajedno primale najveći deo globalnog otpada za reciklažu. Čak 95% izvoza plastike iz EU i oko 70% iz SAD odlazilo je u Kinu pre 2018. a kada bi se Kina zasitila, otpad je preusmeravan u obližnje zemlje Jugoistočne Azije. Do kraja 2010-ih, znaci zasićenja i nezadovoljstva postali su neizbežni. Polja Jugoistočne Azije bivala su preplavljena bačenom stranom plastikom, a afrička dvorišta zatrpana ostacima elektronike. Ove zajednice su sve manje videle ekonomsku korist, a sve više trpele posledice po zdravlje i životnu sredinu. To je postavilo temelje za političke odluke koje su usledile.

Zabrane, pritisci i vraćanje otpada

Veliki preokret u globalnoj trgovini otpadom desio se kada je Kina, dotadašnji glavni uvoznik, naglo promenila kurs. Kineska vlada je 2017. objavila da će iz ekoloških razloga zabraniti uvoz „čvrstog otpada“, uključujući mnoge vrste plastike, papira i tekstila, što je stupilo na snagu 1. januara 2018. Ova odluka, nazvana politika „Nacionalni mač“, praktično je preko noći zatvorila vrata najvećeg svetskog tržišta reciklažnog otpada. U prvoj godini primene, uvoz plastičnog otpada u Kinu pao je za 99%. Kineske vlasti su dodatno pooštrile kriterijume čistoće otpada zahtevajući 99,5% čist materijal bez zagađenja, što je onemogućilo izvoz većine mešovitog otpada čak i pre formalne potpune zabrane. Do 2021. Kina je otišla korak dalje i zabranila sav uvoz stranog otpada, uključujući i onaj za reciklažu, kao deo kampanje za „ekološku civilizaciju“ i smanjenje zagađenja. Kineski zaokret pokrenuo je domino efekat širom sveta, te je preko 100 miliona tona plastike koje bi inače bile izvezene do 2030. morale su da pronađu nove destinacije. Početni odgovor izvoznika bio je preusmeravanje otpada ka drugim azijskim zemljama.

Nakon kineske zabrane, ogromne količine plastike i smeća krenule su ka Maleziji, Tajlandu, Vijetnamu, Indoneziji i Filipinima. Međutim, ubrzo su i tamošnje vlasti i građani počeli da negoduju zbog zatrpanih luka i ilegalnih deponija. Tajland je već 2018. uveo zabranu uvoza elektronskog otpada i najavio postepeni prekid uvoza plastičnog otpada do 2021. Vijetnam je iste godine privremeno obustavio izdavanje dozvola za uvoz papira i plastike nakon što su se u njihovim lukama nagomilali brodski kontejneri puni zapadnog smeća. Malezija, koja je postala glavno odredište za plastični otpad posle Kine, takođe je preduzela oštre mere. Istraga malezijskih vlasti 2019. otkrila je da je otpad iz zemalja poput Velike Britanije, Australije, SAD i Nemačke pristizao ilegalno, lažno deklarisan kao „recilkabilan“ materijal. Tada je malezijska ministarka za životnu sredinu  poslala poruku svetu: „Malezija neće biti deponija za tuđe smeće“. 

Svoj naum je sprovela, te je 150 kontejnera sa oko 3700 tona plastičnog otpada vraćeno iz Malezije u 13 bogatih zemalja (među kojima su SAD, Kanada, Japan, Francuska, Australija i Velika Britanija) tokom 2019. i 2020. Malezija je zatvorila i preko 150 nelegalnih pogona za reciklažu plastike koji su nicali bez adekvatnih dozvola i filtera, često u blizini naseljenih oblasti. Slične korake preduzela je i Indonezija, koja je uvela strožije inspekcije i pravilo da uvezeni otpad može da sadrži najviše 2% nečistoća. Indonežanska carina je 2019. presrela desetine pošiljki zapadnog otpada, uključujući i mešani komunalni otpad i kontaminiranu plastiku i naložila njihovo vraćanje nazad u zemlje odakle su došle. U Vijetnamu i Indiji, takođe preplavljenim otpadom nakon kineskog embarga, vlade su pooštrile uvozne dozvole i carinske kontrole. Čak je i Filipinima, koji se dugo oslanjao na uvoz reciklažnih materijala, prekipelo kada je otkriveno da su kanadske kompanije poslale brodske kontejnere običnog smeća pod oznakom „plastika za reciklažu“.

Višegodišnja svađa između Filipina i Kanade postala je simbol otpora zemalja u razvoju. Kanadske firme su 2013–2014. slale oko 2400 tona otpada u filipinske luke, lažno ga deklarišući kao plastični otpad za reciklažu. Kada se ispostavilo da kontejneri zapravo sadrže nemešani otpad (uključujući kućno smeće, pelene i slično), Filipini su taj uvoz proglasili ilegalnim. Kanada je godinama odugovlačila sa rešenjem problema, zbog čega je filipinski predsednik Rodrigo Duterte 2019. dao oštar ultimatum, jer je zapretio prekidom diplomatskih odnosa, pa čak i „objavom rata“ Kanadi, te najavio da će lično otploviti brodom i istovariti smeće nazad u kanadske teritorijalne vode ako ga Otava ne preuzme. Oštar ton je urodio plodom, jer je Kanada na kraju pristala da finansira povrat otpada. U maju 2019. 69 kontejnera kanadskog smeća ukrcano je na brod u luci Subik i poslato nazad u Vankuver, čime je završen „đubretarski spor“ koji je testirao odnose dve zemlje. Ovaj slučaj ohrabrio je čitav region da zauzme tvrđi stav. „Filipini kao suverena nacija ne smeju biti tretirani kao tuđi otpad,” izjavio je Duterteov portparol, izražavajući osećanje koje se širilo u Jugoistočnoj Aziji.

Regionalna saradnja je takođe ojačala, te ministri zaštite životne sredine ASEAN zemalja su 2019. pokrenuli razgovore o zajedničkom pristupu otpadu, a neke zemlje su potpisale bilateralne sporazume sa izvoznicima o vraćanju ilegalnih pošiljki. Međunarodno, 187 zemalja potpisnica Bazelske konvencije dogovorile su 2019. amandman kojim se plastika dodaje na listu kontrolisanih otpada, što daje pravo zemljama uvoznicama da odbiju ili traže prethodnu saglasnost za plastični otpad lošeg kvaliteta. Ova izmena globalnog sporazuma, uz pritisak javnosti posle prizora uginulih morskih životinja punih plastike, dodatno je osnažila države Jugoistočne Azije da kažu „ne“ tuđem smeću.

Na afričkom kontinentu, gde su formalne zabrane opasnog otpada na snazi decenijama, poslednjih godina fokus se proširio i na drugu vrstu otpada. Senegal je 2020. stavio van snage svaki uvoz plastičnog otpada, uz stroge kazne za prekršioce i naređenje da se zabranjeni teret vrati u zemlju porekla. Kina je povukla svoj potez globalno, ali Egipat, Kenija, Gana, Nigerija i druge afričke zemlje kroz Afričku uniju takođe diskutuju o jedinstvenom stavu protiv uvoza ne samo otrovnog, već i neopasnog otpada koji preti da preplavi njihova tržišta. U ovoj oblasti afričke države su značajno manje efikasne o azijskih država, jer im ekonomska situacija ne dozvoljava luksuz bržih i odlučnih zaokreta.

Ekonomski aspekti nove politike

Jedna od neposrednih posledica pobune protiv uvoza otpada jeste gubitak određenih ekonomskih koristi za zemlje koje su ranije u tome učestvovale. Kina je tokom decenija razvila ogromnu industriju reciklaže oslonjenu na uvozni otpad, te su hiljade pogona za separaciju plastike, papira i metala zapošljavale stotine hiljada radnika. Procene su da je kineska zabrana 2018. uticala na preusmeravanje oko 676 000 tona otpada vrednog 278 miliona dolara. Taj šok osetile su kompanije za upravljanje otpadom širom sveta, ali i kineska domaća industrija sekundarnih materijala. Mnoge manje reciklažne firme u Kini zatvorene su zbog nestašice jeftinog uvoznog materijala, dok su veće morale da ulažu u sakupljanje i preradu domaćeg otpada. 

Slično tome, malezijska i tajlandska preduzeća koja su se specijalizovala za uvoz i preradu plastičnih otpadaka zabeležila su pad prihoda kada su vlade ograničile tu praksu. Neka od tih postrojenja su naprosto preselila svoje poslovanje u druge zemlje s blažim propisima, ali globalno gledano profitabilnost trgovine otpadom se smanjila kako se zatvarao sve veći broj vrata u Aziji. Za zemlje izvoznice ovo je značilo i gubitak tržišta, jer cene otpadne plastike i papira su pale, a skladišta u Evropi, Japanu i Severnoj Americi bila su pretrpana balama koje niko nije hteo da otkupi. Ipak, za zemlje uvoznice primarni cilj postao je zaštita životne sredine, čak i po cenu privremenog gubitka nekadašnjih prihoda od otpada.

Paradoksalno, krizna situacija sa otpadom otvorila je i nove prilike. Suočene s time da više ne mogu da se oslone na uvoz stranih sirovina, mnoge azijske zemlje su počele ubrzano da unapređuju domaće sisteme za upravljanje otpadom. Kina je, paralelno sa zabranom uvoza, pokrenula niz inicijativa: petogodišnji plan (2021–2025) za smanjenje jednokratne plastike, uvođenje strožih propisa o sortiranju otpada, gradnju modernih postrojenja za reciklažu i spalionica sa kontrolom emisija. 

Malezija i Indonezija su, uz podršku međunarodnih organizacija, počele da investiraju u reciklažnu infrastrukturu za sopstvene potrebe umesto za uvoz. Trenutno se unapređuju gradski sistemi prikupljanja otpada, otvaraju pilot postrojenja za reciklažu plastike i gume, uvode šeme proširene odgovornosti proizvođača kako bi domaća industrija preuzela deo troškova reciklaže. U Africi, države poput Gane uvele su posebne fondove finansirane nametom na uvoz novih elektronskih uređaja. Ti fondovi služe za izgradnju centara za reciklažu e-otpada i obuku radnika da bezbednije barataju otpadom. Gana je 2021. otvorila prvi veliki pogon za reciklažu elektronskog otpada uz pomoć nemačkih partnera, nastojeći da izvuče posao recikliranja iz sive ekonomije i učini ga bezbednijim i profitabilnijim za lokalnu zajednicu.

Smanjenje oslanjanja na uvozni otpad deo je šireg trenda prelaska ka održivijoj ekonomiji u ovim zemljama. Vlade Jugoistočne Azije i Afrike uviđaju da kratkoročni profit od „prljavih“ industrija ne može da opravda dugoročnu štetu po prirodne resurse i zdravlje ljudi. Umesto takozvane ekonomije otpada, prioritet se daje razvoju sektora koji su ekološki prihvatljiviji. U Maleziji, recimo, vlasti su najavile podsticaje za kompanije koje inoviraju u bioplastici i biorazgradivim materijalima, upravo da bi se smanjila zavisnost od uvoznih plastičnih otpadaka kao sirovine.

Indonežanska industrija, koja se bunila da joj treba određena količina kvalitetnog plastičnog otpada (npr. čiste PET boce) za proizvodnju, sada je podstaknuta da tu plastiku nabavlja od domaćih programa reciklaže umesto iz uvoza. Iako neke kompanije tvrde da je čista sekundarna sirovina zapravo vredan resurs, a ne otpad, sve je jasnije da se održivost ne postiže pukim premeštanjem otpada s jednog mesta na drugo. Globalni pritisak na proizvođače, poput EU zabrane jednokratne plastike od 2021, takođe utiče na to da će se količina otpada smanjivati, što dugoročno umiruje bojazan reciklažne industrije da će ostati bez materijala. Fokus se premešta na reciklažu onoga što svaka zemlja generiše unutar svojih granica i na princip „zagađivač plaća“.

Globalni trendovi

Pobuna država Jugoistočne Azije i Afrike protiv uvoza stranog otpada predstavlja prekretnicu u globalnoj ekologiji i trgovini. Ove zemlje su iz uloge pasivnih primalaca tuđeg zagađenja prešle u ulogu aktivnih branilaca svoje životne sredine, šaljući jasnu poruku da njihov napredak neće biti zasnovan na tuđem smeću. Istorijski, one su koristile prilike koje je pružala globalna trgovina otpadom, ali su iskustva zagađenja, bolesti i degradacije prirode dovela su do zaokreta ka održivijim modelima. Politički, kroz zabrane, vraćanje kontejnera i međunarodne sporazume, izvojevana je veća kontrola nad sopstvenom sudbinom na svetskom tržištu. 

Ekonomski gledano, iako je bilo gubitaka preduzeća i gubitka radnih mesta u ovim državama, otvara se prostor za inovacije u zelenoj ekonomiji i izgradnju infrastrukture koja će služiti građanima umesto stranim interesima. Zapadne ekonomije su morale da se adaptiraju na novu realnost težeg delegiranja svog otpada drugima i u budućnosti će morati da podignu svoje matične kapacitete za reziklažu, odlaganje otpada i spaljivanje. Društveno gledano, lokalne zajednice u zemljama u razvoju su prošle kroz bolan period, ali su podigle glas i izborile se za čistiji i dostojanstveniji životni ambijent u određenim regionima.

Ovaj proces još uvek traje i nije bez izazova, jer ilegalne pošiljke otpada i dalje pokušavaju da pronađu put do slabije kontrolisanih luka, a siromaštvo i korupcija ostaju saveznik onima koji žele da nastave štetnu trgovinu. Ipak, trend je jasan, a to je da su zemlje koje su nekada nazivane „globalnim odlagalištima“ sve više istupaju kao ravnopravni partneri u međunarodnim pregovorima o otpadu, zahtevajući odgovornost izvoznika i pravedniju raspodelu tereta zagađenja. Pobuna protiv uvoza otpada nije samo lokalna priča, jer kao što je navedeno ona podstiče i bogatije nacije da preispitaju svoje navike, smanje plastiku na samom izvoru i investiraju u sopstvene reciklažne kapacitete. Na kraju, ova promena paradigme vodi ka svetu u kom nijedna zajednica ne sme biti žrtvovana kao tuđa deponija, već da se odgovornost za otpad preuzima od strane država i zajednica koje ga i proizvode.


Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked with *

Slušaj Ekologika podcast
Ekologika podcast
Share via
Copy link
Powered by Social Snap